Gulaš, konji i violine u Pesti, Budi i Óbudi ☆ Goulash, horses and violins in Pesta, Buda and Óbuda
 |
| ☆ A short visit to beautiful Budapest. ☆ |
Nekoliko zadnjih dana provela sam u drugoj prijestolnici K und K: prekrasnoj Budimpešti. Nakon cijelog jednog života ponovno sam se našla u gradu koji je na mene, kao djevojčicu, ostavio snažnu impresiju. Budimpešta je i tada, u onim, za Mađarsku, olovnim vremenima, zračila velegradskom ljepotom. Iako je ostatak zemlje bio jadno siromašan, skroman i ružan, ovaj grad bio je jednostavno očaravajući. Ponovno sam uživala u već zaboravljenim vizurama.
Magyarország: putovanje
Za otprilike 5 sati stižem vlakom u Budimpeštu na poznati Keleti pályaudvar (kolodvor). Putovanje je ugodno, primjećujem koliko je ovaj dio Mađarske zelen, polja obrađena, a Balaton ogroman. No, pruga je u sličnom stanju kao i naša jer vlak, mjestimično, puzi. Odmah pokraj kolodvora, nalazi se stanica Metroa, posve neoznačena (treba pitati). Nema puno linija, ali sve je odlično označeno, pa se čovjek ne može izgubiti. Karta u jednom smjeru (bez presjedanja) stoji 320 forinti (100 Huf=cca 2,75 kn). Svi vele da nikako ne treba uzeti taksi ispred kolodvora. Stoga, bolje ići podzemnom. Po izlasku, evo štanda s informacijama za turiste. Ljubazna djevojka usmjerava me prema hotelu, svega nekoliko minuta na desno. Koga zanima kakav je bio hotel, može pročitati ovdje.
Jezik i ljudi
Oduvijek smo išli u Mađarsku. Najviše u šoping. U tom vremenu naučila sam nekih 10-ak fraza, ništa više. To je jezik koji me baca u očaj: apsolutno ništa ne razumijem, ni napisano, ni izgovoreno. Osim navedenih fraza. Ne znam kako drugi, ali ne osjećam se baš najbolje u zemlji u kojoj se teško sporazumijeti. No, moram reći da su ljudi na ulici vrlo susretljivi, a mlađi govore engleski. Općenito, Mađari su vrlo ljubazni (navodno da njihov jezik poznaje samo nekoliko psovki, a i te su vrlo naivne u odnosu na naše). Još je uvijek uobičajeno reći (kezét) csókolom (ljubim ruke) ženama i starijim osobama kao izraz poštovanja. Grad je prepun klupa na kojima sjede ljudi svih uzrasta, pričaju, drijemaju, odmaraju i uglavnom promatraju svijet oko sebe. Nema previše žurbe. To mi se sviđa.
Budapest
Ulice su umivene, fasade uređene, prevladava monumentalnost. Iako ne volim barok, u zadnje vrijeme krećem se gradovima koji su upravo takvi: kićeni. I ne mogu reći da su mi odbojni. Kao i kod nas, posvuda ima uličnih svirača, ali tu sličnost prestaje. Ovi svirači sviraju klasičnu muziku, ne kojekakve „kuruze“ i „ljige“. Ljudi slušaju, plješću, bacaju forinte. Kafića i restorana ima posvuda, od onih koji se hvale tipičnom mađarskom kuhinjom, do onih koji nude kuhinje s različitih strana svijeta. No, ovdje, u centru grada, tanjur gulaša poprilično košta, barem za nas, a vjerojatno i za njih. Za ovakav grad treba vremena za pomno razgledanje jer prošlost mu je bogata i burna. Također, čini mi se da su Mađari puno nadareniji od nas u turističkoj ponudi. Sve znaju načiniti zanimljivim i ponuditi kao atrakciju.
Lázár Lovaspark – park konja, večera i violine
Svega 35km od Budimpešte, na rubu Domony doline, smjestio se Lázár Lovaspark. Još jedan primjer kako se može dobro prezentirati svaki dio povijesti. Zanimljiv show s husarima i konjima, čak i jednim magarcem, traje oko sat vremena. Životinje su jednostavno prekrasne i čovjek ne može ne uživati.
Čim smo došli, čekale su nas pogačice i palinka od šljiva. Zvuči poznato? Naravno, pa nismo uzalud proveli toliko dugo u istoj državi. Običaji i jela su nam više slični nego što mislimo.
Nakon toga slijedi „tipična“ večera koja započinje gulaš-juhom, a završava zlevankom zaslađenom pekmezom od marelica. Sve je bilo fino, jedino, za moj ukus, malo preslano. I inače, mađarska kuhinja voli slano, masno, ljuto. Pozadina razgovoru našeg velikog i sa svih strana svijeta društva bili su nezaobilazni „cigani“. Svirali su lijepo, ali ipak, nisu ravni Sándor Lakatosu, kralju čardaša kojeg sam imala priliku slušati „na uho“ jednom davno u Beču.
Gulaš
Sjeverni dio Hrvatske, onaj Panonski, posve je zanemaren. Ako gledate TV, uvijek se priča samo o tri grada: Zagrebu, Splitu i Osijeku. Ostatak Hrvatske ne postoji ni za politiku, ni za medije. Nije ni čudno, ne postoji ni Dubrovnik, za mene jedan od najljepših gradova na svijetu, pa kako će onda ostali dijelovi ove nesretne zemlje. Stalno i uporno promovira se ono što nije najbolje. Ljudi u ostalim dijelovima zemlje marljivo rade i ne očekuju da im novac pada s neba samo zato jer imaju neki ružan apartman uz more, za iznajmiti. Osijek se forsira iz lažne solidarnosti zbog stradanja Slavonije u ratu, ali sve je to „lip service“. A Zagreb samo zato jer, uz to što je glavni grad, umišlja da je zaista centar Hrvatske i svijeta. Zašto ovo kao uvod o gulašu? Zato što je gulaš tipičan za Panoniju, ali jedino su ga Mađari, kao i papriku, znali iskoristiti kao nešto posebno. Ovdje je moja verzija – jer svatko ima svoju i sve su one „prave, izvorne, odlične“. Ako želite izvorno mađarski štih, izbacite povrće i hajdinsku kašu, a dodajte malo više slatke ili ljute crvene paprike. Jó étvágyat!
4 komentara
Prekrasne slike i odličan gulaš!
OdgovoriIzbrišiBudimpesta..divan grad..i kolaci i reka mostovi osvetljeni noci ,ciganska mzuika uz gulas..ma uzivas ti.A i putovanje vozom je poseban dozivljaj;)
OdgovoriIzbrišiU Budimpešti sam bila s učenicima na ekskurziji ali sam si ostavila zadatak otići u miru i uživati u tom prekrasnom gradu!
OdgovoriIzbrišiPrekrasan post a o gulašu: odličan!
Drago mi je da si provela nekoliko lijepih dana u Budimpešti. To je baš poseban grad u kojemu se ima što vidjeti i doživjeti. Ja sam ga posjetila dosta davno i to na žalost samo na par sati , imala sma tamo presjedanje na jednosm drugom putovanju i toliko vremena tek za osjetiti atmosferu grada. Sada me tvoj post podsjetio da mi je Budimpešta ostala za posjetiti je opet i detaljnije upoznati. Što se hrane tiče, uvijek se tamo dobro i konkretno jelo pa je tako sigurno i sada, gulaš je naravno obavezan.
OdgovoriIzbrišiOdličan post. Hvala !
Volim i cijenim tvoj komentar. Hvala. ☆ Love and appreciate your comment. Thank you.