Annus horribilis
 |
| ☆ Summer holidays are over, I'm back and Easy Cook's kitchen is open again! ☆ |
Annus horribilis
Godina je još daleko od završetka, ali već sada mogu zaključiti da ću je pamtiti kao Annus horribilis – strašnu, nesretnu godinu. Svaka godina u kojoj izgubite nekog voljenog mora biti takva. I iako se obično veli kako vrijeme liječi bol i tugu, nije tako. Oni uvijek i zauvijek ostanu u srcu. Lakše se podnose, ali ništa više. Moram priznati da još uvijek nisam do kraja svjesna onoga „nikada više“, a nisam jer ne želim i ne mogu biti. Kao da stalno odgađam potpunu i posvemašnju bol i propuštam samo male dijelove, tek onoliko koliko mogu podnijeti. Svi koji su prošli ovo što prolazim, znaju o čemu pričam. Ostali ne mogu pojmiti. To je jednostavno tako. Ili jesi ili nisi član ovog kluba u kojem nitko ne želi biti, ali mu se svi, kad – tad, pridruže. Članovi su, baš kao i ja, u početku jadni, žalosni, plačljivi, deprimirani, svadljivi, nervozni, dekoncentrirani. Nemojte nam zamjeriti. Ne još. Dajte nam vremena da prihvatimo novonastalu situaciju, da se pomirimo s njome i da započnemo život koji od sada dijelimo na prije i poslije. Hvala na razumijevanju.
Hvala svima vama koje ste imale lijepu riječ utjehe i ipak, povremeno, navratile na blog koji sam posve zanemarila zbog svih gore navedenih razloga. Sada se nastojim vratiti u našu malu zajednicu koja mi puno znači jer imam osjećaj da se zaista poznajemo i dijelimo puno toga lijepog.
Ljetovanje
Ove godine bili smo desetak dana u Kostreni. Godilo mi je otići negdje gdje nema ni jednog podsjetnika koji bi mi stisnuo srce i preplavio me užasnim osjećajem gubitka. More uvijek smiruje i uljuljkuje dušu. Biti kamen na nekoj plaži, prepustiti se soli i suncu, to je najljepše stanje posvemašnje negacije. Ne misliti. Samo osjećati vrele zrake, peckanje soli i ritam blagog mreškanja vode. Prepustiti se.
300 stepenica za Svežanj
Plaža na koju smo najčešće išli zove se Svežanj i do nje vodi više od 150 stepenica. Dolje je lako iće, ali gore – nikad kraja, naročito na +35. No, more je divno. Plaža je krasna, a mogla bi biti još ljepša da je nasipaju nešto sitnijim šljunkom i da maknu kafić koji pušta muziku (house, rap i slično), prodaje ležaljke i suncobrane i zauzima najveći dio sjene.
Smještaj
Evo nešto malo slikica apartmana u kojem smo odsjeli. Upoznali smo vrlo drage vlasnike i vratili se s ugodnim dojmovima. Također smo primjetili ljubaznost lokalnih stanovnika u prometu: nitko živčano ne trubi, propušta, rado daje informacije .....
Kuhanje
Naravno da sam sve ovo vrijeme kuhala, ali rijetko sam slikala (i ovo je sve slikano mobitelom, a ne fotićem). pripremala sam, gotovo svaki dan, mahune na 100 načina: rodile su u našem vrtu, muž ih je sve pobrao i nosili smo ih sa sobom, pa smo ih morali potrošiti. Meso gotovo da i nismo jeli. No, u blizini je bila kostrenska fast food pečenjarnica iz koje smo znali donijeti više nego odlične svježe osliće ili lignje s gradela i pečene trilje. Pečenjarnica odlično radi, cijene su prihvatljive i nije mi jasno zašto hrvatski fast food nije upravo ovakav: riba iz Jadrana i malo krumpirića.
Uvjeti komentiranja
Godina je još daleko od završetka, ali već sada mogu zaključiti da ću je pamtiti kao Annus horribilis – strašnu, nesretnu godinu. Svaka godina u kojoj izgubite nekog voljenog mora biti takva. I iako se obično veli kako vrijeme liječi bol i tugu, nije tako. Oni uvijek i zauvijek ostanu u srcu. Lakše se podnose, ali ništa više. Moram priznati da još uvijek nisam do kraja svjesna onoga „nikada više“, a nisam jer ne želim i ne mogu biti. Kao da stalno odgađam potpunu i posvemašnju bol i propuštam samo male dijelove, tek onoliko koliko mogu podnijeti. Svi koji su prošli ovo što prolazim, znaju o čemu pričam. Ostali ne mogu pojmiti. To je jednostavno tako. Ili jesi ili nisi član ovog kluba u kojem nitko ne želi biti, ali mu se svi, kad – tad, pridruže. Članovi su, baš kao i ja, u početku jadni, žalosni, plačljivi, deprimirani, svadljivi, nervozni, dekoncentrirani. Nemojte nam zamjeriti. Ne još. Dajte nam vremena da prihvatimo novonastalu situaciju, da se pomirimo s njome i da započnemo život koji od sada dijelimo na prije i poslije. Hvala na razumijevanju.
Hvala svima vama koje ste imale lijepu riječ utjehe i ipak, povremeno, navratile na blog koji sam posve zanemarila zbog svih gore navedenih razloga. Sada se nastojim vratiti u našu malu zajednicu koja mi puno znači jer imam osjećaj da se zaista poznajemo i dijelimo puno toga lijepog.
Ljetovanje
Ove godine bili smo desetak dana u Kostreni. Godilo mi je otići negdje gdje nema ni jednog podsjetnika koji bi mi stisnuo srce i preplavio me užasnim osjećajem gubitka. More uvijek smiruje i uljuljkuje dušu. Biti kamen na nekoj plaži, prepustiti se soli i suncu, to je najljepše stanje posvemašnje negacije. Ne misliti. Samo osjećati vrele zrake, peckanje soli i ritam blagog mreškanja vode. Prepustiti se.
300 stepenica za Svežanj
Plaža na koju smo najčešće išli zove se Svežanj i do nje vodi više od 150 stepenica. Dolje je lako iće, ali gore – nikad kraja, naročito na +35. No, more je divno. Plaža je krasna, a mogla bi biti još ljepša da je nasipaju nešto sitnijim šljunkom i da maknu kafić koji pušta muziku (house, rap i slično), prodaje ležaljke i suncobrane i zauzima najveći dio sjene.
Smještaj
Evo nešto malo slikica apartmana u kojem smo odsjeli. Upoznali smo vrlo drage vlasnike i vratili se s ugodnim dojmovima. Također smo primjetili ljubaznost lokalnih stanovnika u prometu: nitko živčano ne trubi, propušta, rado daje informacije .....
Kuhanje
Naravno da sam sve ovo vrijeme kuhala, ali rijetko sam slikala (i ovo je sve slikano mobitelom, a ne fotićem). pripremala sam, gotovo svaki dan, mahune na 100 načina: rodile su u našem vrtu, muž ih je sve pobrao i nosili smo ih sa sobom, pa smo ih morali potrošiti. Meso gotovo da i nismo jeli. No, u blizini je bila kostrenska fast food pečenjarnica iz koje smo znali donijeti više nego odlične svježe osliće ili lignje s gradela i pečene trilje. Pečenjarnica odlično radi, cijene su prihvatljive i nije mi jasno zašto hrvatski fast food nije upravo ovakav: riba iz Jadrana i malo krumpirića.
Uvjeti komentiranja
13 komentara
:( Ne mogu ni da zamislim kako ti je ali se naježim i na samu pomisao da ću se i sama pre ili kasnije morati suočiti sa takvim gubitkom :(( DRŽI SE!!
OdgovoriIzbrišisve znam kako ti je...rekla sam ti već, vrijeme te nauči živjeti s tim...drago mi je da si se bar malo odmorila i prepustila suncu i moru....
OdgovoriIzbrišine daj se, draga...
Sad tek shvatih zasto te tako dugo nije bilo. Prije ili kasnije, sve nas ceka ova realnost zivota :-(
OdgovoriIzbrišiOdmor i promjena okoline pretpostavljam da dobro dodje...Dobro nam dosla natrag!
Mnogo mi je žao zbog tvog gubitka. Kada mi je otišao otac za koga sam bila vezana i od koga sam nasledila sve osim lica, bilo mi je jasno - lažu da vreme leči sve; samo potiskuje i čini da ti je malo lakše. Ne leči, nikada. I neka si nervozna i svadljiva i plačna i besna. To je daleko bolje nego biti naizgled normalan, a sve je u meni pucalo i rezultiralo velikim padom imuniteta i propratnim tegobama zbog toga. Dakle, tuguj koliko treba i izbacuj to iz sebe. Biće malo lakše, proći neće.
OdgovoriIzbrišiNeka si se ti nama vratila, dobrodošla.
Dobro došla natrag i drago mi je da si se lijepo odmorila i malo odmaknula od svakodnevnice koja nije laka. Kada nas napuštaju naši najdraži utjeha ne postoji, postoji samo ono da sa time moramo živjeti i ići dalje najbolje što znamo. Dobro je kada u tome nismo sami i uz tebe smo i mi blog-prijatelji.
OdgovoriIzbrišiMoje iskreno saučešće. Svaki gubitak sa sobom odnosi i deo nas i teško je popuniti tu prazninu. Krpimo ožiljke, nosimo sećanja i tešimo se da je tako moralo biti. Budi hrabra, život ide dalje !
OdgovoriIzbrišisvakodnevno navracam i znam kako ti je jer jedne takve godine izgubila sam najdraze-roditelje i supruga
OdgovoriIzbrišikeep walking
Querida Laka el duelo hay que vivirlo ...de a poco se va el dolor del alma llora es un derecho,descansa y la distracción en ese hermoso lugar te dará paz,Dios está presente en todo amiga,abrazos grandes.
OdgovoriIzbrišiPročitala sam tvoj post kada je mama nestala iz vaših života. Nisam imala snage da ti napišem ni jedno slovo. Uvukao mi se neki led u srce, nisam znala šta da ti kažem sem - žao mi je. To je ništa za tvoj gubitak. Možda nisam mogla da išta napišem jer mi se vratio ceo film od pre 25 godina. Pomislila sam, teško joj je, u šoku je ali neću da je lažem da će joj biti mnogo lakše kako vreme prolazi.
OdgovoriIzbrišiZnaš kad mi je mama otišla na kartanje i više se nije vratila kući, bilo je strašno ali posle 6 meseci sam stekla grozan osećaj da sam sada sama na svetu i pored moje divne porodice koja je isto patila. Onda nekako sve postaje definitivno, realno. Dotle sam, bar ja, bila kao u nekom magnovenju.
Šta da ti kažem. Samo rad, rad i rad. Kad dođe veče onda se nekako lakše zaspi kad si umoran i zadovoljan onim što si uradio.
Samo napred draga moja!
Potrebno je vreme za sve, da se emocije slegnu, da srce malo zaceli, nekako je ipak lakse kada se podeli sa dragim ljudima, porodicom, prijateljima... dobro nam dosla. Divne su slicice sa mora, nekako sam odmah zapazila prekrasnu cvetnu bastu i udobni kutak za sedenje u senci hortenzija... daj vremena sebi, saljem ti veeeeliki zagrljaj!:)
OdgovoriIzbrišiHold on! :(
OdgovoriIzbrišiDrži se! Posle više od deset godina moja mama ostaje sa mnom, u mojem srcu, uvek pored mene, kada sam tužna i kada sam radostna.
OdgovoriIzbrišiJoj, ne znam šta da kažem... :( Ne mogu zamisliti kako ti je... U stvari na samu pomisao, onako površnu, naježim se... Drži se Katarina! :(
OdgovoriIzbrišiVolim i cijenim tvoj komentar. Hvala. ☆ Love and appreciate your comment. Thank you.